Da bismo pratili porijeklo displeja s tekućim kristalima, moramo početi sa rođenjem "tečnog kristala". Godine 1888. austrijski botaničar Frederik. Friedrich Reinitzer je otkrio posebnu supstancu. On je ekstrahovao jedinjenje zvano spirotoluat iz biljaka, i dok je vršio eksperimente zagrevanja za ovo jedinjenje, slučajno je otkrio da ovo jedinjenje ima dve tačke topljenja na različitim temperaturama. Njegovo stanje je između tekućih i čvrstih tvari koje su nam općenito poznate, što je donekle slično koloidnoj otopini vode sa sapunom, ali ima i tečna i kristalna svojstva unutar određenog temperaturnog raspona. Država je kasnije nazvana "Liquid Crystal", što znači materijal tečnog kristala. Međutim, iako je tečni kristal otkriven još 1888. godine, bilo je 80 godina kasnije kada je bio zaista praktičan za zalihe oko života.
LCD
Godine 1968., u Shanov R&D centru RCA Corporation (pronalazak radija i televizije) u Sjedinjenim Državama, inženjeri su otkrili da će na molekule tekućih kristala utjecati napon, mijenjajući njihov molekularni raspored i odbijajući dolaznu svjetlost. Fenomen. Koristeći ovaj princip, RCA je izumio prvi ekran na svetu koji koristi ekran sa tečnim kristalima. Od tada, tehnologija displeja sa tečnim kristalima se široko koristi u opštim elektronskim proizvodima, kao što su kalkulatori, elektronski satovi, ekrani mobilnih telefona, instrumenti koji se koriste u bolnicama (zbog merenja zračenja) ili ekrani na digitalnim kamerama, itd. Zanimljivo je otkriće tečnih kristala je bilo ranije od vakuumskih ili katodnih cijevi, ali malo ljudi je znalo za ovaj fenomen sve do 1962. Castellano (Joe Castellano) je objavio knjige za opis. Isto kao i cijev, iako je ove dvije tehnologije izumila kompanija RCA u Sjedinjenim Državama, prenijele su ih japanske kompanije Sony i Sharp.
